Komiža - Barjoška - sv. Bjož - Komiža

Početak staze je iznad hotela. Velika bijela građevina na kraju uvale.Nije teško za pronaći, i ne možete pogriješiti. Svakako se naoružajte s vodom, i krenite u avanturu. Uvijek je ljepše u društvu, kada imaš s kime podijeliti radost i ljepotu viđenoga. A ovdje vjerujte ima što za vidjeti

Kada živiš ovdje i poznaješ manje više sve, i kada si možda bio na nekim mjestima i više puta , opet je lijepo ponovno podsjetiti osjetila i uživati. Prirodu jednostavno moraš voljeti. Ona nam ne ostavlja mogućnost izbora. Pa i ne biramo i evo nas opet ovdje.

Uska serpentinasta staza nas dijeli lijevo od strmine prema moru i opet lijepom pogledu prema Komiži, i desno prema brdu i tko zna kojem tunelu zaostalom iz razdoblja vladavine Jugovojske.

Na samo vrhu je dio predjela koji se naziva Golubjera. Čuh´ jednom priču o tome ali nisam bila dovoljno pažljiva. Drugi put ću morati dobro naćuliti uši. Sada se zalazi za brdo i odmah ispred je uvala ˝Perna˝ i ˝Knezica˝ . Ubrzo se spajamo s putem – vatrogasnim koji je novo napravljen jer je ovaj krš jako nedostupan našim gasiteljima, i nepostojanje ovakvog puta već nas je koštalo požara u bližoj prošlosti.

Pratimo taj put i ubrzo nam se ukazuje pogled na otvoreno more, i male otočiće ˝Veli˝ i ˝Moli˝ ( veliki i mali ) Barjak. Jako poznato i opasno mijesto za sve morske prolaznike, gdje su svojom barkom ili jedrilicom mnogi već platili danak nepažnje. More se ovdje kovitla i pjeni sa raznih strana, nastaju velike morske struje i bolje je Barjake zaobići u velikom luku nego se pokušavati provući između. Stat i osjetit tu snagu ovdje se nameće kao zadatak. Dopustite vjetru da Vas šiba, donijeti će vam miris mora , borova i ružmarina. Donijeti će vam miris prostranstva i
postat ćete dio njega.
Ovo prostranstvo podsjetilo me na jednu zgodnu priču o Barjacima koju je zapisao prof. Joško Božanić. Kliknite ovdje i doznajte kao su živjeli ljudi na otoku početkom XX stoljeća.

Ovdje je još jedna od mnogih devastiranih vojarni, potonulih u zaborav koja sada strši i plaši svojim izgledom. Monstruozni projekt okupacije i svojevrsni rezervat, u kome je otok žrtvovan zbog tobožnjih ˝viših interesa˝ doveo nas je do ove današnje situacije gdje doslovno možemo reci da je Vis ˝potonuo˝.

Dokrajčio nas je zakon o zabrani nastanjivanja i kretanja stranaca na Visu, dugi niz godina je bila prekinuta veza otoka sa svijetom. Jugovojska je zaposjela 30-ak najatraktivnijh lokacija ili ukupno 25 posto prostora otoka. Otokom se kretalo u prosjeku najmanje tisucu vojnika, a vojna su uporišta bila opasana s nekoliko desetaka kilometara ograda od bodljikave žice, koje su oblikom nedvojbeno asocirale na zloglasne nacisticke logore. Jedno od takvih mjesta je i ovo na Barjoški. Uvijek me osupne ovo sablasno mjesto i pogled na ovaj beton i topove od 88 mm koji su prijetili svu i svemu. Kao da i sam pogled na željezo izaziva hladnoću i jezu u meni. Sjetim se svih onih dragih momaka koji su poginuli u Domovinskom ratu, i svoj život dali da ovaj današnji mir, i za ovu moju današnju šetnju. Odajmo im počast. Zaslužili su.

Ovdje se nalazi još jedna lijepa vala, i u njenom okrilju uvijek iskoristimo trenutak za odmor i osvježavanje.

Put nazad nas vodi do markacije koja nas vodi u ˝Dragodid˝. Ovo morate vidjeti. Ovdje se nalazi nekoliko kuća koje su prepoznate kao nešto staro i vrijedno što se mora sačuvati.

Čitala sam davno jednu smiješnu zgodu koja se dogodila ovdje u Dragodidu, a u svoju knjigu ju je zapisao naš prof. Joško Božanić. Sjetila sam se toga kada sam tamo ugledala magarca. Zanima Vas ??? Kliknite ovdje pa ćete se i Vi nasmijati!!!

Jedan dio je i obnovljen prema izvornom izgledu i sada je to mjesto spomenik kulture pod zaštitom.

Vedri domaćini – da ovdje netko i živi – primili su nas nasmijana lica i podijelili svoju kulturu življenja s nama. Napunili smo čuturice s svježom vodom, napravili koji snimak jer ga odavde naprosto morate imati i krenuli dalje.

Staza kroz šumu, odvela nas je ponovno do vatrogasnog puta s kojeg desno kod markacije smo skrenuli prema crkvici sv. Bjoža. Kada dođete do crkve obavezno zazvonite, neka vjetar odnese zvuk zvona i obilježi vaše prisustvo gore na brdu.

Silazak je zaista jednostavan i brz. Ovaj dio staze je napravio puk, jer svake godine kada se slavi sveti Blaž, vjernici s svećenikom odlaze gore gdje se održava sveta misa. Na taj dan obično nema škole u Komiži pa se učenici i učitelji zajedno upućuju u šetnju prema gore.

Lijepi su ti običaji, i mislim da je sama izolacija otoka sačuvala mnoga predanja koja se i danas poštuju.

Dionica Komiža –Barjoška – sv.Bjož – Komiža traje otprilike 5 – 6 sati.