Moja Nona Vinka

Rođena je 1866 u Komiži.

Ova fotografija None izvanredno prikazuje koliko je to bila čvrsta, jaka i odlučna žena nepokolebljivog karaktera. Zračila je bodrinom zdravljem i energijom.
Život na otoku u to vrijeme nije bio nimalo lak i svaki je dan donosio novu borbu za koricu kruha. Vinki i Pavletu ( moj Nono ) bilo je teško odgojiti osmero djece, posebno Noni jer je već sa 52 godine ostala udovica kada je najmlađe dijete, kćerka Marija imala samo 11 godina. Velikom hrabrošću, upornošću i izdržljivošću izvela je na put četiri sina, i četiri kćerke.
Bila je to velika žena, majka i Nona.

Pavao - Paul

Vinko - Vincent

Mate - Mathew

Toni - Anttony

Saga ove obitelji koja je doživjela veliki uspjeh, nastavila se u dalekoj Americi. Šestero djece izbjeglo je iz Komiže, a među njima i sva četiri sina koja su zajedničkim radom prenijeli baštinu Komiškog ribarstava, i primjenili je u lovu na losose. Ključni trenutak je bio kada, najstariji od njih Pavle ulazi u povijest američkog ribarstva po rekordnim ulovima lososa u Beringovom moru, i kada je kao prvi američki ribar otkrio bogatstvo lososa u vodama Aleutskih otoka. Za svoje podvige dobio je državno priznanje Amerike kao - KRALJ LOSOSA . 1958 g. priznanje mu je uručio američki predsjednik Eisenhower.

Zato ˝Ja˝ danas s velikim poštovanjem i ljubavlju pristupam kući koju zovem Nonina kuća. Svaka soba, vrata, zvuk ili sjena podsjećaju me na ta davno prošla vremena.

Sjećate li se onog stola koji sam već prije spomenuo... pokazat ću Vam gdje sam ga našao i kako je izgledao tavan ( soba na prvom katu ) prije moga pothvata da toj sobi i vratim njen sjaj.

Ako se malo bolje zagledate u sliku gore lijevo vidjet ćete da se desno od prozora nalazi stol.
Nakon dugo vremena ponovo je ugledao svjetlo dana. Stavio sam ga u dvor i šetao oko njega, dugo zagledao i pokušavao donijeti odluku što s njim? Bio je u jako lošem stanju.
I tada odluka.
Zapitao sam sebe: Pa tko sam ja, i odakle meni pravo da mu ja presudim, nisam ja Pilat da mu donosim smrtnu presudu. Ja ću njega pomilovati, i pustiti neka još koju godinu poživi.

Dao sam se na posao.
Prvo je trebalo, skinuti staru boju. Dok sam polako strugao boju misli su mi odlutale miljama daleko. Ne znam do kad bi to trajalo da me iz sanjarenja nije vratio prepoznatljivi miris kave. Bilo je to samo na tren. Pomislio sam da se netko sjetio mene ˝radnika˝ i napravio kavu. Osvrnuh se oko sebe ali nigdje nikoga, a susjedi su predaleko da bih od njih osjetio miris. Vratio sam se poslu, malo razočaran, ali i pomalo zabrinut za sebe. Možda ja to samo umišljam.

Nastavio sam raditi i dalje razmišljajući o toj kavi, a onda ponovno isti miris. Pokušavao sam dosegnuti odakle dolazi taj miris. Priviđa li mi se ili sam možda lud, ali miris je dolazio od stola. Da, od stola. Zagrijavao sam stare slojeve boje kako bi ih lakše skinuo i na jednoj od četiri noge vjerovatno sam došao do nekog sloja gdje se nekad nekome prosula kava. Počeo sam se smijati i razgovarati sa stolom, pitajući se koju to priču mi pokušava ispričati. Možda je to bila zahvalnost što ga nisam uništio i bacio ili nešto drugo nisam siguran, ali svakako znam da me u tom trenutku netko vidio, definitivno bi me proglasili ludim. Sada, danas sam sretan što sam sačuvao još jedan dio povijesti mojih predaka. I evo ga, pogledajte i sami kako se sjaji i blista.

Jako je puno stvari koje bih Vam želio ispričati i pokazati, ali to bi onda trajalo predugo.
Ovo je bila samo mala crtica našeg upoznavanja.
Želio bih s Vama podijeliti svu radost i ljepotu boravka u Komiži.
Dođite i osobno upoznajte Nona house.