To je bilo još za vrijeme Austrije, početkom ovog XX stoljeća. Izgradila se nova škola i sutradan je trebao doći učitelj iz Hvara da bi učio djecu. A onda je bilo puno djece u Oključini.
I što se dogodilo - razbolio se čovjek. Njegova obitelj se zabrinula što će i kako će jer doktor je daleko. Ali kako je tom starom bilo sve lošije nije bilo drugog, nego je trebalo ići po doktora.

Od susjeda su posudili magarca koji je već puno puta donio doktora i svećenika, i goniču su dali jastuk, lijepi bijeli, s čipkom okolo neka doktoru bude meko kad bude jahao.
Kad je gonič otšao prema Komiži, ženske su se uhvatile rediti kuću. Oprale su ploče u kuhinji, pomeli pažljivo sobu, proijenili plahte, prostrli ukrasani prekrivač, pomeli dvorište, izvadili iz ormara veliki lavor na ruže i porculanski vrč. Stavili to na stolicu. Iznad lavora objesili ručnik tako da se vidi ona strana gdje je lijepim zavijenim, plavim slovima pisalo ˝Dobro jutro˝ i stavili grijati vodu neka sve bude spremno kad doktor dođe. A bome, i svi oni su se presvukli i uredili neka sve bude kako Bog zapovjeda da ne bi doktor što zamjerio.
I poslije nekog vremena, došao doktor na magarcu. Lijepo su oni njega dočekali na dvorištu, pomogli mu da sjaše i doveli ga u kuću, u sobu kod starog. Doktor je pregledao bolesnika, vidio što mu je i kako mu je i izvadio iz torbe komad papira da napiše recept, kad - ne, nema olovke. Provjerava on džepove, ali olovke nema nigdje. A što je bilo - u onoj žurbi, kad se je spremao za put u Oključinu, zaboravio je staviti olovku u torbu.
- Imate li vi kakvu olovku za napisat recept? - pita on njih.
Olovku! - Svi su pogledali jedan drugoga kao da onaj drugi zna gdje bi se to moglo naći, nitko nije znao gdje gdje pronaći olovku.
- Gospodine doktore, mi to neupotrebljavamo, nemamo mi toga, znate šta je težačka kuća, nismo mi činovnici. Jel` tako?
- A ožda tkogod od susjeda ima olovku?
- Tko bi je mogao imati? - Stali su razmišljati i nikome nije padalo na pamet gdje bi se to moglo naći, ali isto koliko god ih je bilo,svi su išli tražiti olovku od kuće do kuće, a doktor je ostao kod staroga dok se oni ne vrate. Prošlo tako neko vrijeme i oni se stali vraćati. Nitko ne nosi olovku. ˝Šta ćemo sad?˝ misli se doktor.
- A imate li vi komadić krede za pisati? Ali opet nema ni krede u kući, nema krede ni u susjeda.
- A imate malo uglja?
- O imamo mi toga koliko god hoćete, gospodine doktore. - Zadovoljni što imaju ono što doktor pita, nose pune ruke uglja iz komina.
- Znate šta ja ću vam sada na vrata napisati recept, a vi sutra....sutra kad vam dođe učitelj s Hvara, zamolite učitelja neka vam prepiše recept s vrata i onda s tim otiđite u ljekarnu i uzmite lijek. - Uzeo je doktor jedan komad uglja i na velika ulazna vrata napisao neke, bog zna koje latinske riječi, a oni su se okupili oko njega i nisu se mogli niti prekrižiti od čuda, jer su im ruke bile pune uglja da se doktoru nađe pri ruci. Kad je to doktor napisao, oprao je ruke, pozdravio se s njima, uzjahao magarca i uputio se u Komižu.
Kad je osvanulo jutro, bilo je jako loše vrijeme. Svu noć je jugo puhalo, veliko jugo. Nema broda ni učitelja. A stari stenje od muke u postelji. Sad ti budi pametan.
Šta ćemo sad naši? - pitaju se oni, a nitko ne zna što bi trebalo. Sve se okreću u pravcu Hvara, hoće li brod doći, hoće li učitelj doći, ali nema ni broda ni učitelja. Vrte se oni tako, čekaju, a ni sami ne znaju šta još čekaju. Tada jedan od njih kaže:
- Znate što, naši, nema nam druge nego treba ići u Komižu u ljekarnu i uzeti lijek. treba uzeti lijek. Nema se više što čekati. Treba skinuti vrata i s vratima u Komižu.
- Ma da je bar napisao na vrata od sobe, nebismo ni osjetili da ih nosimo. Tko će sad ovu grdosiju od vrata nosit do Komiže i opet nazad?
- Treba skinuti vrata i u Komižu. Bolje nositi vrata u Komižu nego staroga istim putem na groblje. - Svi su se odmah složili s tim i odmah uhvatili vrata. Skinuli su ih, okrenuli slova prema dolje da ne bi izbrisali recept, i velika, crvotočinom izjedena, ulazna, nabubrena od kiše vrata četiri čovjeka stavila na rame, svaki na svoj kraj, i s njima u Komižu.
Dug je put. Dva sata hoda po kršu pod vratima što škripe i savijaju pleća i kose ramena. Četiri čovjeka odnijela su u Komižu pet-šest latinskih riječi na ulaznim vratima. Svako slovo bilo je kao olovo i pritiskalo ljude koji su pod tim teretom stalno krivudali i posrtali.
Došli su tako u Komižu i ispred ljekarne odložili vrata jer se nije moglo u ljekarnu s vratima.
- Šta ste ta vrata donijeli ovdje? Nije vam ovo drvodjelska radionica, nego ljekarna - govori im ljekarnik.
- Ovo smo došli po lijekove - govore oni ljekarniku.
- A gdje vam je recept?
- A recept nam je .....recept nam je vani ispred vrata.
- Ispred vrata! A šta ga niste donijeli unutra?
- E nismo.Oprostite što je tako ispalo, ali vrata....Nismo mogli ući, hoću reći, s vratima unutra.
- Kakvim vratima? Šta vam je ?
- Nismo mogli drugačije jer je loše vrijeme....
- Ma kakvo vrijeme.Gdje vam je recept?
- E, loše vrijeme, loše vrijeme pa učitelj nije mogao......
- Ma nemojte vi meni ovdje bajke pričati!
- E, nije mogao učitelj iz Hvara....
- Ma kakav učitelj, kakva vrata, pobogu! Gdje vam je recept?
- Ma govorim vam, recept je napisan na vrata. Doktor nije imao olovku pa je na vrata napisao recept.....
I tako, malo po malo oni su nekeko došli kraju s tim receptom. Kad je ljekarnik razumio što se dogodilo, stao se smijati, a i oni su se zajedno s njim smijali onako znojni i iskrivljeni od težine i od muke.

Evo što je profesor Božanić napisao u uvodu svoje knjige:
Kada sam u ljeto 1969.g. snimao magnetofonom usmena kazivanja u Komiži na otoku Visu, doživio sam neočekivanu reakciju jednog pripovjedača - njegov komentar magnetofonskog zapisa priče koju je upravo ispričao svom uobičajenom auditoriju kojemu sam se i ja znao često pridružiti s magnetofonom u torbi kako ne bih tehničkom napravom narušio spontanitet autentične pripovjedačke komunikacije. Ponesen ljepotom pripovjedanja, reagirao sam tako da sam neupadljivo premotao traku i pustio priču s magnetofona. Pripovjedač je nekoliko trenutaka slušao u nedoumici, a onda u čudu uzviknuo:
Po Isukrstu, ma kako su ove moje priče ušle u tu kutiju!? Ma jel možeš vjerovati, a? Ovo je čudo!

Ovim uzvikom umro je jedan svijet.

Nedavno sam prošla putem Oključine i evo slike koju sam tamo pronašla.
Istina, umro je jedan svijet.