Teško je bilo napraviti selekciju fotografija, koje bi trebale predstaviti ovu stazu. Naprosto su sve posebne i vrijedne za pokazati i želim ih podijeliti s Vama.

U pojedinim trenucima obilaska ove staze osjećala sam se kao na Velebitu, pa onda kao na Pagu, pa malo kao na Marsu, a većinom kao da me je netko bacio u neki film iz prošlosti. Samo prepoznatljivi zvukovi urbane sadašnjosti nisu mi davali mogućnost da malo dublje zaglibim sa svojim mislima i osjetima. Hm, najveći dojam ove staze još uvijek mi ostavlja ona kamena ulica to je nešto........... ma krenimo iz početka.

Početak ove staze je isti kao u stazi Komiža-Podhumlje- Hum , znači u podnožiju crkve Sv. Nikola ili Muster kako ju mi zovemo. Prekrasno jutro obećavalo je dobar provod, nakon nesmiljene zime koja je često pokušavala pomrsiti naše pustolovno – pješačke račune sa vjetrom bure i juga, noseći za sobom česte kiše mi smo uvijek bili uporni. Nismo se dali, zato radost ovom tek rođenom danu i suncu bila je obilata u samom početku, svatko od nas je htio malo ugrijati kosti.

Neki od nas, oni s Viške strane još uvijek su bili pod dojmom posljednjeg kišnog potopa koji ih je zadesio prije 2-3 dana tijekom noći. Pojedini sumještani još uvijek ispumpavaju vodu iz svojih konoba. Nekako nas ožujak uvijek blagoslovi obilatom vlagom, tada sve nabuja i zazeleni naprosto nemožeš odvojiti pogled od prirode koja se budi.

Tako se i naša staza prema ˝Ravnom˝ probudila i promijenila svoj izgled i ispružila svoje grane, skrivajući nam planinarske oznake. Zadatak nam je bio ponovo osposobiti stazu. Nije bilo teško, kad se male ruke slože – sve se može... Ubrzo smo bili na Ravnom i nastavili put prema Podhumlju.

U Podhumlju smo tražili slijedeću oznaku koja nas je trebala uputiti na pravu dionicu staze prema Pritišćini. Malo čudna oznaka: ˝Što velite˝. Nećete ju naći ni u jednom planinarskom priručniku. Nemojte se smijati, nismo mi društvo alkoho..... samo kod ove table treba skrenuti desno. Put možete nastaviti kroz selo, ili prije ulaska u selo skrenite lijevo. Ukoliko ste malo neodlučni što napraviti jer odavde pa na dalje više nema planinarskih markacija ali ne možete zalutati, i u svakom trenutku se možete obratiti za pomoć dragim suseljanima. Kad se jednom uhvatite staze prema dolje, nema greške.

Evo pogleda koji će se otvoriti pred Vama. Spoj prirode i rada vrijednih ruku zadivit će Vas dokle sežu granice ljudskih mogucnosti. Tu je i moja kamena ulica. Pogledajte taj kamen i recite da ništa ne osjećate. Stijene, kamene ploče i njihova djeca – temelj vrhunske teksture. Prekrasnu pjesmu ˝Otok˝ napisao je prof. Joško Božanić, samo mali ulomak upravo na ovom mjestu dijelim s Vama:

Vječna voda kamen ljubi
kamen grli
kamen voli

a u oku neba sjaj
a u cvijetu čitav svijet

Na trenutak sam se zavrtila oko sebe s pogledom prema ovom plavom nebu, s pogledom prema ovom našem kršu koji nas već stoljećima okružuje. Kamen je naš početak i kraj. Od ovog kamena su izgrađeni naši domovi, ali naši grobovi. Od njega je sazdano i ovo malo selo, ova mala ulica.

Vjerovatno nikada se ne sjetimo i stanemo da pogledamo tom kamenu u lice, u njegove oči i poslušamo što nam ima za reći. A rekao bi nam kamen mnogo toga.....kiše, bure i oluje, jugo i sunce milovali su ga svojim rukama, ali i udarale po njemu stvarajući teksturu, kao što su ga neke brižne ruke djedova naših oblikovale i posložile ovdje.

 

Svjedoci smo povjesti, divim se i duboko poklanjam svakoj kapi znoja i svakom žulju koji je nastao na rukama koje su tako primitivnim alatima napravili sve ovo.

Ostala bih ovdje ali pogled prema dolje zove me da idem dalje. Pritišćina. Mala uvala, nekad također naseljeno mjesto, a danas vikend prebivalište nasljednika ove rajske uvale.

Ponekad slike govore više od riječi. Zato prepustimo se slikama.

Ovdje uzimamo zasluženi predah, naše veselje je bilo toliko veće jer smo u jednoj od kuća pronašli vedru, nasmijanu i gostoljubivu domaćicu koja nam je dozvolila da se ugnijezdimo u hladovini njenog dvora, obnovimo zalihe vode, i napravimo roštilj. Velika joj hvala za to.

A evo i mjesta koje me je podsjetilo na otok Pag. Ove stijene su čudesne, kao da ih je sama Božija ruka ovako naslagala. Kako uopće nastaju ovakva mjesta opet bih se dala u razmišljanje da moje ruke ne podrhtavaju od silne nestrpljivosti, i mnoštva trenutaka koje želim zaustaviti, i ponijeti zauvijek u svojoj kameri. Ponesite ih i Vi!!!

Radost zbog doživljenog i srce puno utisaka lako nas nosi nazad u Komižu. Obećavam sebi da ću se opet – brzo ovdje vratiti.

Dionica Komiža – Podhumlje – Pritišćina – Komiža traje 5-6 sati.