flags
 

Ručak na Velom Barjaku

Ovo je istinita priča nastala iz ideje prof. Joška Božanića, koji ju je poslušao, snimio i zapisao u knjizi: Komiške facende, da bi baštinio govor i događaje naših predaka.

Ovu priču ispričao je Dinko Božanić Pepe
rođen 1912 g .

Pokojni barba Šime Cingrija oženio se s Pepetovom. Ja sam bio jedinac. Otac je bio u ratu, onome tamo ratu. Nisu me imali kome ostaviti pa bi me poveli na more. Barba Šime je imao malu barku pa bi me stavili ipod prove i zamotali me u malo jedro. Mama i teta Bartula su veslali, barba Šime je bio u otvoru krme i lovio crnjulore - crnjule.

Ja sam ih gledao iz prove. Barba Šime lovi a majka i teta Bartula voze. Kao da im i sad vidim suknje, sve do samog poda, bile su duge i naborane. A vesla škripe. Nije bilo čime podmazat, nije bilo masti. Oni voze: kmiiiii - kmi - kmi - kmi - kmiiii - kmi. I ulovili smo crnjule. Sjećam se kad su me iskrcali na kraj. Nisam mogao sam iskočiti. Iskrcali smo se da ispečemo ribu, ma tko će čekati da se dođe do kuće, iskrcali smo se na Veli Barjak i trebalo je tu ispeći ribu i najesti se, a poslije možda uspijemo još nešto uloviti. Nije to bilo kao danas na motorni pogon, daleko je bilo do Perne na vesla, a glad je.
E bio sam mali, ali sjećam se kako je majka potezala konop, a teta Bartula me dodala barba Šimetu na kraj. Govorio je barba Šime: ˝Nemoj ga ispustiti˝. I tako iskrcali se mi na kraj, na Veli Barjak. Kupio sam drva po žalu i stavljao majci i teti u kecelje. Naložili smo vatru i napekli se crnjula.Tko bi nas najeo? Glad. Velika je glad bila. Nije bilo kruha, tko će ga dati.? I tako smo se mi uhvatili tih crnjula. Stavljali smo ih onako u žeravu, i odmah halapljivo grabili, nije bilo kad čekat da se to ispeče kako treba. Teta Bartula je imala zube kao mašina, ona nije bacala riblje kosti, ona je sve grizla, cijele crnjule je ona gutala kao galeb.

E, tako smo se mi izdovoljili s tim crnjulima, najeli smo se. Ma sutradan, da skratim, išli smo mi opet na Barjake da se najedemo crnjula. Ali, ben...ti, bila je loša morska struja ili tako nešto, samo taj dan nismo uhvatili ništa. Prazne mreže. A gladni! Šta ćemo sad?
- Znate šta ćemo naši - govorio je barba Šime - nema druge nego treba otići na Veli Barjak, treba ići i skinuti ostatke mesa s kostiju jer smo juče preobilno bacali. Samo znaš Bartula, ti nemaš od toga dijela ništa jer si ti juče gutala cijele crnjule, ti si svoj dio juče pojela.


Fascinirala me ova priča od koje smo mi miljama i miljama daleko. Danas je samo potrebno otvoriti frižider i ..... premalo cijenimo kruh naš svagdašnji, i previše stvari uzimamo zdravo za gotovo. Okrenimo se malo oko sebe i pogledajmo tko je taj čovjek pored nas i što nam ima za reći. Možda jedan mali osmjeh, pružena ruka ili zagrljaj mogu nahraniti nečiju gladnu dušu. Danas nismo više gladni kruha, ili porcije crnjula!